Login Register

 


Baron Gottfried von Banfield

 Rođen  je 6.02.1890. u Herceg Novom ,gdje njegov otac Richard Banfield obnaša dužnost kao kapetan bojnoga broda ,a u svom stažu sudjelovao je i u Viškoj bitci .Porijeklom Irci , nakon dvije godine sele se u Pulu da bi nakon školovanja Gottfried upisao pomorsku akademiju u Rijeci s kojom 1905-1909 plovi kao pitomac .Te godine 7.lipnja priseže na vjernost caru Franji Josipu I , te se ukrcava na SMS Arpad pa na SMS Erzherzog Friedrich i nakon godinu dana na SMS Custoza. Čin poručnika fregate dobiva u ožujku 1912. i zapovijeda tegljačem Hisppos . Kako je pokazivao zainteresiranost za avijaciju već nakon mjesec dana odlazi na obuku pilota u Bečko Novo Mjesto. Nakon završene pilotske škole  Banfild  1913 odlazi u Francusku na usavršavanje  u letačku školu „Donnet-Lévèque“. Zatim odlazi  u mornaričku postaju Sveta Katarina gdje  je nakon jedne nezgode i prinudnog slijetanja, teže povrijedjen što ga odvaja od aviona i letjenja sve do početka prvog svjetskog rata. Nakon izbijanja rata, Gottfrid Banfild dobiva svoj prvi hidro-avion,  “Lohner”, i sa bojnim brodom “Zrinyi” vraća se u  Boku Kotorsku gdje leti na prvim borbenim  zadacima protiv crnogorske vojske. Nedugo zatim, ponovno je premješten u Pulu gdje službuje kao pokusni pilot i instruktor, da bi 1915 nakon ulaska Italije u rat protiv Austro-Ugarske  bio dodijeljen novo ustrojenoj zrakoplovnoj postaji  u Trstu gdje postaje njen zapovjednik – položaj koji je zadržao do kraja rata.Glasi kao mornarički pilot sa najviše pobjeda čak 20 i prvim noćnim obaranjem za kojega 17.kolovoza 1917 dobija odlikovanje medalju Viteškog reda Marije Terezije, najvećim austro-ugarskim vojnim priznanjem.Kako i sam opisuje u svoim memoarima može se isčitati o kakvim se karakterima radilo pa je upravo prilikom toga prvoga noćnoga obaranja protivničkoga pilota ( bio je to Ernesto Gramaticopulo Puljanin, stupio je kao volonter u talijansku vojsku tijekom Prvog svjetskog  rata.Kasnije,u doba italije je po njemu prozvana civilna postaja za hidroavione  - Idroscalo civile) te ga spašava pa čak i časti konjakom prije zarobljavanja.   Sa medaljom koju mu je predao austrijski car Karlo I, Banfield dobiva i plemićku titulu barona, a avijatičar ulazi u povijest kao posljednja osoba na svijetu koja je dobila orden Viteškog reda Marije Terezije i jedina od mornaričkih pilota. Poznat nadimkom „Tršćanski orao“ po završetku rata u kojem je 1918 bio i ranjen, Banfeild 1920 napušta Trst koji je u međuvremenu pripao Italiji i odlazi u zemlju svojih predaka - Veliku Britaniju. Nakon što je dobio britansko državljanstvo, tu se početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća bavio poslovima pomorskog spašavanja, da bi mu se onda životni put ponovno promijenio. Naime, Banfield se u Engleskoj ženi kontesom Marijom Tripković, kćerkom bogatog talijanskog brodovlasnika Diodata Tripkovića, porijeklom iz  Kotora. Tri godine kasnije  Banfield se vraća u Trst gdje dobiva talijansko državljanstvo i od svog tasta preuzima vođenje poduzeća “Diodato Tripcovich &Co.“ Glavni posao im je bilo  spašavanje potonulih brodova u čemu su  bili jedni od najjačih u Italiji. Zbog toga je, pored ostaloga, Banfield sa svojom firmom rukovodio velikom akcijom podizanja sa dna mora u Tarantu velikog italijanskog bojnog broda „Conte di Cavour“ koga su u  napadu na glavnu pomorsku bazu Italije, potopili  britanski monarički piloti sa nosača aviona „Illustrious“.  Zbog svog ugleda i doprinosa prilikom čišćenja Sueskog kanala od olupina iz arapsko-izraelskog rata 1956 godine, Banfield biva imenovan počasnim konzulom Republike Francuske, a za taj svoj rad dobio je i najveće francusko odlikovanje – Medalju legije časti 1977 godine. 1984 izdao je svoje memoare  pod nazivom „Orao iz Trsta“( Adler von Trieste).Pilot sa 400 borbenih misija,  umro je 23.septembra 1986 godine u Trstu u 96-toj godini života.